Leta naših detinjstava, činilo mi se tada, bila su vrela i duga. Počinjala su podelom đačkih knjižica i fotografisanjem celog razreda, a završavala se tek prvim školskim zvonom, početkom septembra, koji se tada, u junu, činio nestvarno dalekim. Ni traga od groznice maturskih i prijemnih ispita koja ovih godina potresa gotovo sve generacije i ne da raspustu da počne.
Bila su to leta kada su komšije dugo sedele u parku nevoljno se vraćale u vrele stanove tek kada osete blagu svežinu, a deca mogla da ostanu napolju mnogo duže nego tokom školskih dana. Bili su to dani kada niko nije baš tačno znao koji je datum, jer su godišnji odmori bili u punom jeku, a temperaturu vazduha, verujem, niko, osim Hidrometeorološkog zavoda, nije ni merio. Ili pak niko nije mario za nju. Leta su mirisala na lubenice i grožđe, na so sa jadranskih plaža i „Кoperton“, na avanturu i vozove. Hladili smo se sladoledima i pokojim ventilatorom.
Кada bi u tri popodne izašao s posla, otac bi me, nakon ručka, vodio na Adu Ciganliju i učio da plivam. Bila sam sasvim mala, ali se sećam rečne obale koja još nije bila sasvim uređena. Hvatali smo "boju" pred odlazak na more i planirali letovanje koje smo sanjali čitave zime. Nikome nismo govorili, ali smo već pakovali masku za ronjenje, japanke i peškire, sanjajući o tome kako ćemo izroniti ježeve i školjke, skupljati oblutke i hraniti kornjače.
Ja sam želela da vidim bele lokvanje i žute lopoče koji prekriju Skadarsko jezero i lenjo se ljuljuškaju na površini, a moj je otac posećivao stare prijatelje u Boki. Brojali smo tunele na pruzi od Beograda do Bara, pili vodu s Ivanovih korita i prstima jeli pršut i sir. Ukrcavali smo se na veliki brod i plovili duž Jadranske obale, obilazili Кornate i kupali se na skrivenim plažama obraslim divljim narom i agavama. Skupljala sam bele školjkice s ulcinjskog peska i lepila ih u neku vrstu spomenara, baš tamo gde se slatka voda zelene Bojane meša s plavom jadranskom.
Pokušavala sam da zalečim odrana kolena i usne ispucale od sunca pre povratka kući, ali je otac uvek dobijao grdnju od moje majke koja nas je iznova pitala zašto ne letujemo kao sav normalan svet. A mi smo dolazili s koferima punim peska i kamenčića, ježevih kućica i rasutih školjki, koje i danas vire iz mojih kutijica za nakit. Ima ih s različitih plaža i različitih meridijana, ali ja tačno znam one sa nezaboravnih letovanja s ocem na moru.
Još čuvam izbledelu i ispresavijanu mapu Jadranske obale, koju je Vojno-geografski institut u kojem je bio zaposlen moj otac, izradio. Povlačili smo olovkom linije od jednog do drugog ostrva i ocrtavali našu putanju. Obeležili smo vrh Lovćena, baš kao i pravac ka Plitvicama, kada se iz Splita uputimo u zaleđe i tatin zavičaj, da potražimo osveženje u dolini zelene Une i gustim krajiškim šumama. Tamo su opojno mirisale ciklame, baš kao nigde. Mamile su me svojim ljupkim glavicama i ljubičastom bojom kroz jedro zeleno lišće u senci visokog drveća. Brala sam pregršte ciklama i žurila da ih stavim u staklene tegle na policama mojih rođaka, a neke nosila za Beograd, kao poseban dar.
Još pamtim te neponovljive mirise detinjstva i slast dugih vrelih leta, koja nisu prestala da me greju ni kada zaledi beogradska zima i zafijuče košava. Još pale moja nepca slatki sokovi zrelih voćki i raspuklih lubenica, i još blistaju ti davni jednostavni dani sreće, kao najfinije izbrušeni obluci sa plaža južnog Jadrana, koje ponekad protrljam, pa otplovim i odsanjam.
Comments